[vc_row][vc_column][vc_column_text]Još uvijek kada pomislim na zgode iz Amerike osmijehnem se. Najteži dio ove priče
bio je započeti je. Pronaći zajednički jezik s roditeljima, kako ih nagovoriti i dobiti njihovu
podršku bio je plan koji se smišljao danima, noćima, a provodio mjesecima, sve dok jednom
nisu odlučili popustiti. Na pomisao da ću uskoro letiti preko oceana i da ću stati na tlo
Amerike, prolazili bi me trnci. Ono sto me vodilo cijelo vrijeme, a i danas kada bih svima
savjetovala da se prijave, je da sav novac koji sam utrošila na odlazak, život i putovanja ne
bi mi vjerovatno bio dovoljan da se kao turist uputim tamo na mjesec dana i proputujem.
Na program sam se prijavila sama, nisam imala prijatelje koji bi željeli iskusiti ovu
vrstu slobode, odgovornosti, putovanja i odvojenosti od svojih najbližih na period od 5
mjeseci. Nije me bilo strah jer sam znala da nikada neću biti sama i znala sam da: „Bit’ će
nekako“, a bilo je zapravo nezaboravno. S nestrpljenjem sam čekala početak avanture, uz
spremanje i jedinu brigu: „Da se nešto ne zaboravi.“
Nakon što smo sletjeli u Washington, prošli kontrolu i uzeli prtljag, kombijem smo
stigli u Ocean City, mali gradić na obali Atlanskog oceana. Bilo je kasno navečer. Na pragu
kuće dočekao me stanodavac, a dvije djevojke u kući koje su stigle prije mene bile su iz
Bosne i Srbije. Nakon pozdrava i pitanja na engleskom odakle su, prasnule smo u smijeh.
Ostala sam iznenađena, jer sam već razmišljala bit ću sa potpunim strancima. Poslije
nekoliko tjedana dobile smo cimere iz Rumunjske, Afrike ( Zimbabve) i Hrvatske. Bio je to
mali mix kultura.
Te prve noći sjećam se samo da sam zaspala u minuti, a probudila se nakon dva sata
odmorna. Taj „fenomen“ prepoznala sam kao promjena vremenske zone. Srećom brzo sam
zaspala, a fenomen mi se pojavio i iduću noć, nakon koje je prestao. Prvo jutro našla sam
se s curama s kojima sam putovala. Otisle smo jesti u prvi restoran koji smo pronašle. Bio je
to klasičan američki doručak, egg and cheese sandwich uz „a cup of coffee“. Raznorazne
kovanice kao kusur zbunjivale su nas, a njihovu vrijednost saznala sam kasnije nakon dva
tjedna, kada sam pronašla drugi posao kao kasirka. Poslije su me prijatelji propitkivali da i
njima objasnim. Bilo mi je simpatično. Do tada sam ovu vrstu novca trošila pružajući šaku
siće prodavaču. Snašla sam se ipak nešto prije za razliku od svoje cimerice, koja je jedne
večeri odlučila saznati koliko ima novca u vrećici kovanica i konačno ih potrošiti. Zamolila
me da joj prebrojim novac i objasnim vrijednost pojedinih kovanica.
Poslije doručka otišle smo do naših poslodavaca. Šetnja predivnim boardwalkom sa
stotinama radnji i pogledom na ocean izazivala je oduševljenje. U jednom trenutku
prepoznala sam restoran u kojemu ću raditi, predstavila sam se i upitala za menadžera. Ne
bi ni bilo smiješno da to nije bio gost. Moje zbunjeno lice prepoznao je kolega Bryan koji me
uputio do menadžera. Dobila sam majicu, broj za clock in i clock out, i za tri sata počinjem
raditi. Nisam očekivala da ću početi odmah raditi, nego sutra ili prekosutra. Ipak bilo mi je
drago. Bila sam prvi pristigli J1 student u restoranu i na poziciji food runner. Uslijedila su
mnoga objašnjavanja: čaše velike i one male, soda mašina, aparati za kavu, a onda ono
najteže, koji sos i koji dodatak ide uz jela. Bilo ih je barem 15 različitih. Naravno previše
informacija za prvi dan i bolje zapisivati nego ponovno slušati brbljivog menadžera.
Vremenom sam morala naučiti i jela. Razmišljala sam pa tisuću subova i svi isto izgledaju
kako ću znati. Osim toga neke je bilo nemoguće prepoznati, kao što su hot cold cut i cold
cold cut, naizgled isti, a različiti samo u prvoj riječi, pa dok gosti ne vide napraviš touch rad
kako ne bi dobio frustriranog gosta. Svako zlo za neko dobro. Istina.[/vc_column_text][vc_single_image image=”7500” img_size=”full” add_caption=”yes” alignment=”center”][vc_column_text]Naravno ne postoji food runner kojemu se barem jednom nije prevrnula tacna sa
punim čašama. Sreća nisam bila jedna od onih kojima se tacna izvrnula pred gosta i uprskala
mu odjeću, ili čak na gosta, ali vjerujte to nije problem ako vam se desi. Amerikanci su
uglavnom ljudi puni razumijevanja pa vam ni menadžeri neće uzeti za zlo, jer da bi uspio
moraš prvo pasti. A kako se nositi s gužvom, to je bilo otkrivanje vlastitih sposobnosti.
Zamislite narudžbu sa 10 različitih sokova, najdraži su mi oni s vodom samo mi se nekad
zamanta od brojanja limuna. Amerikanci vole dosta limuna pa se ponekad onako čaša okiti
sa i do njih šest, izdaleka bi pomislio čovjek da je nekakav ukras na stolu. Jako bitna stvar je
nezaboraviti slamku, u protivnom izgledaju zbunjeno i odmah zatraže. Uvijek sam se pitala
onako ironično da li znaju piti bez slamke.
Često ne stignemo jesti na vrijeme i imati pauzu, pa nam je najdraži dio dana bio serverova
pogrešna narudžba pizze. Gosti imaju mogućnost da kreiraju sami pizzu, pa od mnoštvo
toppingsa desi se da poneki nedostaje. Tada je mistake pizza naša, draža od friesa ili onion
ringsa svakako. Inače nisu tako mučni i ne obraćaju pažnju na stvari kao što su da li je čaša
suha ili mokra, da li šolja za kavu ima bijele tragove mašine za posudje, a pribor za jelo kod
njih se ne polira. Na početku sezone ponekad je bilo hladno, pa sam se čudila kako su
Amerikanci „otporni“ na hladnoću. Dok bih radila u hlačama i dukserici, oni bi ispijali svoje
sokove i dalje sa punim čašama leda, a nosili bi se ljetno obučeni. Jedna od zanimljivosti bila
je da se novac koji je poderan i mokar i dalje može korisiti. Dok sam radila kao kasirka, kupac
je želio platiti narudžbu gotovinom, sjećam se bile su to dvije mokre novčanice od po 20 $
obavijene pijeskom, začuđeno sam pitala menadžera da li ih mogu primiti, a dobila sam isti
uzvraćen pogled u smislu: „Zašto ne?!“, kao i situaciju kada sam primila gotovo raspadnutu
novčanicu od 1 $.
Mogu slobodno reći da sam se na početku u Americi osjećala tako izgubljeno, kao
nikada do sada u životu. Mislim da je izreka: „Kao da si pao/la s Marsa“ tamo dobila pravo
značenje. Moj prvi odlazak u supermarket trajao je puna tri sata, a otišla sam samo po
nekoliko namirnica. Krenula sam redom, hodajući između visokih polica tražeći osnovne
namirnice. Pri tom sam nailazila na čudne oznake. Bile su to oznake na bananama 1lb / .79
c, na voću 2/$3 i sl. Kod nas ne možeš kupiti dvije voćke za neku određenu sumu novca.
Mlijeko koje je u kanisterima, a ne u tetrapaku također je izvazivalo čuđenje. Sjećam se
prvog kupljenog mlijeka sa smanjenim sadržajem masti, još uvijek ne shvatam odakle taj
čudni okus. Kada sam došla do polica sa pahuljicama, vidjela sam da imaju super ponude.
Možeš kupiti dva velika paketa pahuljica za skoro cijenu jednog, 3.79 za jedan ili 4 $ za oba,
a onda sam obratila pažnju da većina stvari ima tu oznaku. Općenito, u Americi mislim da
je najmanja ona količina hrane koja je „bez ičega“ kako bi oni rekli plain. Većina tjestenine
je već polukuhana s okusom piletine, povrća ili sira, kao i mnošto zaleđenih zdjelica hrane
koje je potrebno ugrijati u mikrovalnoj, dobro dođe kad nemaš vremena kuhati, a u sebi
razmišljaš: ovaj nezdrav način života je samo nakratko. Priznajem na početku sam bila
zabrinuta da li bi brza hrana mogla biti loša po zdravlje, ali poslije sam shvatila da će mi ipak
nešto od toga nedostajati. Mogu reći da sam se puna dva mjeseca navikavala na život i
okolinu, te da sam se svakim danom čudila, iznenađivala i učila. Tko je čuo još za sir u
prahu?! Mislim da ne postoji J1 student koji barem jednaput nije bacio nešto od hrane zbog
okusa na koji nismo naviknuli.
Mogu reći da sam jedna od onih koja nije imala problema na poslovima. Dovoljan
broj sati je svima najbitniji, i zato sam mogla kupovati dosta toga i putovati.
Sav ovaj rad i dogodovštine na poslu, dobile su smisao kada svoje slobodne dane odlučiš
provesti putujući i ako si sretan da baš taj dan ne moraš prati veš. Šalim se! Prvi grad koji
sam posjetila bio je Washington. Krenuli smo od United States Capitol, preko National Mall,
Washington Monument i Bijele kuće pa sve do Lincoln Memorial. Usput smo vidjeli zgradu
FBI J. Edgar Hoover i Ford's Theatre, mjesto gdje je ubijen Abraham Lincoln.[/vc_column_text][vc_single_image image=”7501” img_size=”full” add_caption=”yes” alignment=”center”][vc_row_inner][vc_column_inner width=”1/2”][vc_column_text]Nekoliko dana kasnije, s prijateljima sam posjetila Philadelphiu, prijašnji glavi grad SAD-a. Po mnogo čemu prvi kao što su: prve državne dnevne novine, prva državna biblioteka, prva bolnica, prva američka zastava sa zvjezdicama i prugama, prva komercijalna banka itd. Indepedence
Vidjeli smo Hall, National Constitution Center, kao i Liberty Bell, simbol Američke nezavisnosti. A što bi bio posjeta Philly-u, da nismo vidjeli Rocky Steps i Museum of Art. Zatim smo u istom danu otišli do Atlantic City i okušali se u igrama na sreću. Mali ulog značio je i mali gubitak.[/vc_column_text][/vc_column_inner][vc_column_inner width=”1/2”][vc_single_image image=”7504” img_size=”full” add_caption=”yes” alignment=”center”][/vc_column_inner][/vc_row_inner][vc_row_inner][vc_column_inner width=”1/2”][vc_single_image image=”7505” img_size=”full” add_caption=”yes” alignment=”center”][/vc_column_inner][vc_column_inner width=”1/2”][vc_column_text]Kada je krenula prava sezona i gužve, bilo je teško spojiti dva slobodna dana i otići na takvo putovanje. Zato smo jedva dočekali septembar i dane kada smo proveli putujući. Uslijedio je najprije Chicago. U Millennium Parku, vidjeli smo skulpturu Cloud Gate ili Bean, nalik na zrno graha, u kojemu smo vidjeli odraze sunca, neba i nebodera. Kada je dan počeo kratiti, otišli smo do Willis Tower, ne bi li vidjeli pogled na grad danju i noću. Uslijedio je povratak u Ocean City i nekoliko radnih dana, a zatim put u New York.[/vc_column_text][/vc_column_inner][/vc_row_inner][vc_single_image image=”7506” img_size=”full” add_caption=”yes” alignment=”center”][vc_column_text]Grad koji vjerovatno najviše izaziva uzbuđenje kod većine studenata i obaveznu stanicu u Americi. Po dolasku u New York, prvo smo posjetiti: Statue of Liberty, Brooklyn Bridge, a zatim Times Square. Još malo vremena ostalo je za Empire State Building, predivni pogled noću na grad i zanimljiva dva stupca svjetlosti koji označaju mjesto nekadašnjih kuli Blizanki. Sutradan imali smo priliku posjetiti Central Park i Rockefeller Centar.[/vc_column_text][vc_single_image image=”7507” img_size=”full” add_caption=”yes” alignment=”center”][vc_column_text]Što bi bio posjet New Yorku bez slike sa žutim taksijem![/vc_column_text][vc_single_image image=”7508” img_size=”full” add_caption=”yes” alignment=”center”][vc_column_text]Prije odlaska iz Ocean Citya ostala je još samo jedna planirana stanica – Niagara Falls,
predivni slapovi na granici između SAD-a i Kanade. Sunčanim danima moguće je vidjeti dugu
iznad slapova. Tisuće raspršenih kapljica uzrokuju prelamanje svjetlosti i formiraju dugu.[/vc_column_text][vc_single_image image=”7509” img_size=”full” add_caption=”yes” alignment=”center”][vc_column_text]U Americi definitivno pomjeraš svoje granice, nisam znala da mogu izdržati toliki tempo, raditi do 15 sati dnevno, izlaziti, pa čak i umarati slobodnim danima jer moram prati veš. Treba stići i u trgovinu, ili na plažu zato organizacija vremena je ključna. Često si umoran pa ako ne možeš biciklom u trgovinu, ideš busom. Sva sreća da sam baš taj put išla s cimericom, jer inače bih se vozala busom čitav dan onako zaspala naslonjena laktom na šipku autobusnog sjedišta. Nisam znala da se i tako može zaspati. Prijatelji se u Americi definitivno po zlu poznaju. Čak i ako se zadesi zahtijevan gost, da bi u nekoliko navrata
tražio novu salvetu, drugi dressing, još jedan pribor za jelo ili pak tanjur, refill, i pitanja poput: „Zašto refill čokoladnog mlijeka nije for free“, u tom slučaju je super ako si umoran do neke nove granice, kada ništa ne može probuditi nemir u tebi. Bez obzira na sve, sav trud, napor, rad se isplatio. Uz sva putovanja, uspjela sam posjetiti i rodbinu u saveznoj državi Utah. Vjerovatno bi godine prošle kada bih ih uspjela posjetiti. Zajedno smo posjetili predivni nacionalni park Arches te fabulous Las Vegas, a uistinu i jest takav.[/vc_column_text][vc_single_image image=”7510” img_size=”full” add_caption=”yes” alignment=”center”][vc_single_image image=”7502” img_size=”full” add_caption=”yes” alignment=”center”][vc_column_text]Na kraju ove priče, rekla bih da sam promijenila sebe, sada sam hrabrija, samopouzdanija s drugačijim pogledima na svijet. Bilo je to nezaboravnih pet mjeseci, i još minimalno toliko kada sam se vratila kući prepričavajući događaje. Ponekad mi sve nedostaje. Sjećanja blijede, a tragovi na papiru ostaju. Do nekog drugog puta Ocean City![/vc_column_text][vc_single_image image=”7503” img_size=”full” add_caption=”yes” alignment=”center”][/vc_column][/vc_row]
