[vc_row][vc_column][vc_column_text]
Tanja Glamočić, učesnica Work and Travel programa 2017. godine
Moje ljeto u Americi je bilo avantura u pravom smislu te riječi, od početka do kraja, puno nepredvidivih zapleta i nevjerovatnih raspleta, smijeha, ali i nerviranja, rada i putovanja. Ali ipak nevjerovatno iskustvo, koje je, kako vidim sada, tri godine nakon početka programa, potpuno promijenilo ono što sam danas, i čitav tok moga budućeg života.
Pa da počnemo.
Rodbina me 8. juna ispraća na beogradskom aerodromu. Tu se sastajem sa svoje dvije saputnice i, još uvijek zbunjena pred neočekivanim, odlazim u nepoznato. Po prvi put na putovanje bez bliske osobe. I po prvi put daleko od kuće. Hiljadama kilometara i osam časova vremenske razlike daleko.
PUT U NEPOZNATO
Putovale smo preko Ciriha i Nju Jorka, do Denvera u saveznoj državi Kolorado. Već na aerodromu u Cirihu počinjem polako da postajem svjesna avanture koja je me čeka. I sada se sjećam te treme pri razgovoru sa osobljem na pasoškoj kontroli i objašnjavanja razloga puta. Iako sam tada solidno govorila engleski jezik, trema me je vraćala na nivo đaka-prvaka J Ali nema veze, idemo dalje! Nakon prekookeanskog leta od 9 časova (ukoliko me pamćenje još dobro služi), stigle smo u Nju Jork, na aerodrom Džon F. Kenedi. Tu nas je čekala prva prepreka u našem američkom putu. Naime, pri razgovoru sa pasoškom kontrolom, pokušavam objasniti zbog čega dolazim u SAD, gdje ću boraviti i koliko dugo. Međutim, službenik kao da me ne sluša, i neprestano gleda u moj pasoš. Tada se konsultuje sa drugim službenikom i zamoljava me da ih slijedim. Preplašena, razmjenjujem pogled sa svojim prijateljicama, razdvajam se od njih i odlazim za službenikom. Dovode me u ogromnu prostoriju, prepunu ljudi iz različitih zemalja, koje, kako sam kasnije shvatila, SAD smatra zemljama „nesigurnijim“, i čije građane dodatno kontroliše pri ulasku u zemlju. Nedugo nakon što zauzimam svoje mjesto, čekajući da me prozovu, u prostoriji mi se pridružuju i moje prijateljice. Pokušavam da ostanem pozitivna, ubjeđujući sebe da je to samo još jedna dodatna kontrola i da kao student, koji dolazi potpuno legalno i sa urednom vizom i pasošem, nemam čega da se plašim. Međutim, vrijeme sve više odmiče, moje ime niko ne proziva, a kroz prostoriju sve češće sprovode osobe sa lisicama na rukama, uhapšene ko zna iz kog razloga. Svi oko mene su vidno nervozni. Mnogi pokušavaju službenicima objasniti zašto ulaze u zemlju, ali mnogi od njihovih razloga službenicima nisu dovoljni. Vika, galama i napetost. Nakon, po mojoj procjeni sat ili čak dva, moje prijateljice su prozvane, dobile svoj pasoš nazad, te sa osmjehom na licu napuštaju prostoriju. Ja, još nevoznija ostajem da čekam još neko vrijeme. Napokon, nakon što sam razaznala da službenica proziva moje ime, prilazim pultu i dobijam svoj pasoš nazad, nakon par kratkih pitanja. Tako jednostavno (naravno, ako izuzmemo čekanje u ne tako prijatnoj atmosferi). To mi je bila dobrodošlica u Ameriku! J
Nakon Nju Jorka, slijedio je put za Denver, gdje smo sletjele oko 11 sati uveče, po lokalnom vremenu. Kako nismo imale prevoz za gradić Estes Park, u kom smo trebale provesti predstojeće ljeto, bile smo primorane provesti noć na aerodromu. Nakon male vječnosti, smještene u tu jednu noć na denverskom aerodromu, stiglo je i jutro, te smo nestrpljivo čekale da nas „pokupi“ dogovoreni prevoz. Međutim, prevoza nije bilo ni nakon pola sata. Ni nakon sat. Ubrzo shvativši da je vjerovatno došlo do nesporazuma sa osobom koja nas je trebala voziti, bacile smo se u potragu za novim prevozom. Pronašle smo shuttle prevoz turista sa aerodroma do Estes Parka, no tu je našem kratkom olakšanju brzo došao kraj. Vozač istog nam je objasnio da su mjesta popunjena i da smo trebale ranije da rezervišemo mjesta online, ali nam je i obećao da će nas prevesti u narednoj turi, ukoliko naravno bude mjesta. Pa smo čekale. Jos sat, dva…dugo. Naime, aerodrom u Denveru je udaljen od Estes Parka oko sat i po vremena vožnje. Kad ovom dodamo da shuttle prevoz odvozi ljude na tačno željenu adresu, te da se zbog toga vozi oko grada i po nekoliko puta, jasno je zašto nam je prošla još jedna mala vječnost čekajući njegov povratak, a s njime i jedinu mogućnost prevoza do gradića, koji nam je trebao biti novi dom naredna četiri mjeseca.
Shuttle je stigao, te smo se smjestile. Put ka novom domu je započeo. Umorna od puta i već proživljenih zgoda i nezgoda, prostor kroz koji smo prolazili mi se tada nije činio ni malo privlačnim. Ravnice, po koja kuća. Magistralni put prav kao stela. Opet ravnice. Umor i san su me hvatali pod svoje, te mi se sve još više činilo kao bezlična ravna linija. Nakon nekoliko minuta se budim u potpuno novom okruženju. Planine, stijene, borovina, krivudavi put, planinska rječica sa strane. Potpuno drugi svijet od onog što sam ostavila iza sebe kada sam utonula u san. Sada znam da su sve to čari Kolorada. I ravnice, i planine, visoravni, brda, potoci i rijeke, sve to čini bogatu i čudnovatu prirodu Kolorada.
PO DOLASKU U ESTES PARK…
Shuttle nas je dovezao tačno ispred Nicky's Steakhouse, restorana gdje smo trebale da radimo. To je bila jedina adresa koju smo znale i kamo smo mogle otići, s obzirom da je prethodno bilo dogovoreno da stanujemo u kući našeg poslodavca, vlasnika restorana. Bila sam istovremeno i uzbuđena zbog onoga što me tamo čeka, ali i umorna od puta i već preživljenih avantura. U restoranu nas je dočekao vlasnik i poslodavac, srdačni i, za one koji ga ne poznaju, pomalo čudan čičica. Vidno se iznenadio što smo stigle, i rekao nam da je naš dolazak očekivao ranije, te da je, misleći da nećemo ni doći, na našim pozicijama zaposlio druge studente sa Work and Travel programa. Šok! Pitanja šta dalje! Kroz glavu mi je na momente prolazilo da bez dogovorenog radnog mjesta mogu samo da hvatam prvi let nazad za Evropu Ali još uvijek je postojala nada da to ljeto ipak može da bude najbolje ikad. I bilo je. A ja sam već nakon par dana shvatila da je baš taj nesporazum i trebao da se desi, jer su nam ti studenti, zaposleni prije našeg dolaska, kasnije postali najbliži prijatelji sa programa.
Nakon što smo porazgovarale sa poslodavcem, obećao nam je da će riješiti situaciju i odvezao nas kući. Obećanje je i ispunio, te je isti dan došao sa ponudama za tri različite pozicije u restoranu za svaku od nas. I tako je počeo moj radni dio programa.
NOVO RADNO OKRUŽENJE
U Nicky's Steakhouse sam radila na poziciji hostese. U opis moga posla ulazilo je pozdravljanje sa gostima na ulazu, izbor od dva menija u ponudi, pronalazak adekvatnog mjesta za goste, kao i servera, koji će ih uslužiti, zatim rad na kasi, kao i javljanje na telefon i uzimanje rezervacija. Od telefona sam u početku bježala kao luda J . Plašila sam se dužih razgovora, pričanja 300 na sat sa druge strane slušalice, te raznih akcenata američkog engleskog jezika, s kojim sam se susretala po prvi put u životu i koje nisam najbolje razumjela. Međutim, ubrzo sam „ušla u štos“ i zavoljela sve izazove koje mi je radna pozicija svakodnevno donosila. Često sam radila obje smjene, što mi je pomoglo da dodatno zaradim, s obzirom da se svaki sat prekovremenog rada plaća za 50% više u odnosu na standardnu satnicu. Tako sam imala priliku da uživam u sporijem ritmu rada i miru prve smjene, ali i da budem dio te gužve, dinamike i zabave, koju je gotovo uvijek nosila sa sobom večernja smjena.
ESTES PARK I NJEGOVA ČUDA
Estes Park sam izabrala sasvim slučajno, sjedeći u agenciji sa prijateljicom i razmišljajući kamo tačno ići, pošto su već bila zauzeta radna mjesta u Lake Placidu, gdje smo prvobitno htjele da idemo. Kada nam je djevojka u agenciji ponudila Estes Park, kao destinaciju sličnu Lake Placidu, s obzirom da je takođe riječ o popularnom planinskom turističkom mjestu, nesigurno smo pristale, više zbog toga da konačno odlučimo gdje idemo i da pravimo naredne planove. Sjećam se da sam danima ubjeđivala samu sebe da sam donijela dobru odluku, iako nisam bila baš sigurna u taj svoj izbor, naročito kada ovome dodamo razne priče drugih studenata: o medvjedima i elkovima, koji slobodno šetaju ulicama, izolovanosti Estes Parka od ostalih mijesta i gradova, prohladne noći u Julu i snijeg krajem septembra. Međutim, kako je program više odmicao, a naročito po odlasku kući, kada se sumiraju svi utisci i uskustva ili čak sada, kada se vratim tri godine nazad, sigurna sam da mi je upravo Estes Park dao neprocjenjivo iskustvo i lekcije, koje će me pratiti tokom života. Znam da me je povezao sa osobama kroz koje sam učila i mijenjala se tokom ta četiri mjeseca radnog dijela programa, da sam uvidjela važnost vraćanja čovjeka čistoj i netaknutoj prirodi, da sam naučila diviti se ljepoti noćnog neba, jezera u kom se ogledaju okolne planine, oštrog i čistog vazduha u rano jutro ili, jednostavno, prizoru divljeg zeca ili vjeverice ispred kuće, dok pijem kafu na terasi.
Moja dnevna rutina u Estes Parku je bila je jednostavna. Ali opet drugačija i čudesna! U početku sam redovno pješačila do posla. Oko sat vremena jutranje šetnje na čistom vazduhu, gledajući kako se ovaj predivni gradić polako budi. Kasnije sam se, doduše, ulijenila i počela da koristim shuttle, besplatan prevoz tokom turističke sezone. Ali navika šetanja kroz Estes Park je ostala. Nakon posla, onda kada nisam radila duplu smjenu, često sam išla u šetnju sama, sa slušalicama u ušima, potpuno upijajući ljepote okoline. Omiljeno mjesto za popodnevnu šenju mi je bila staza oko jezera Estes. Veče je obično bilo rezervisano za druženje, bilo da je riječ o lokalnom baru, klubu, koji radi samo tokom ljetne turističke sezone, ili jednostavno kod kuće, u kuhinji sa cimericama.
Day off, ili praznik svih Work and Travel studenata, sam provodila različito. Nekad u šopingu, nagrađivajući samu sebe za rad i trud protekle sedmice, a ponekad u okrivanju novih ljepota u okolini Estes Parka.
PRIPREME ZA DRUGI, TURISTIČKI DIO PROGRAMA
Nakon što je protekla većina programa, polako sam se pripremala za onaj drugi dio – putovanje Amerikom. Iako mi je ostalo svega petnaestak dana do kraja mog boravka u SAD-u, avanturi se još nije vidio kraj. Šta više, prava pustolovina je tek slijedila.
Kao destinacije koje sam željela posjetiti tokom svog travel dijela, kao i velika većina studenata, izabrala sam Majami i Nju Jork. Od početka septembra sam, sa prijateljicama, koje su radile u drugom dijelu SAD-a, na istočnoj obali, počela da pravim planove o putovanju i unaprijed rezervisala smještaj i avio karte za naše predstojeće putovanje. Već tokom rane pripreme za putovanje, pred nas je već iskočio izazov – uragan u Majamiju u septembru. Međutim, kako sam sve već rezervisala i sa prijateljicama već uveliko maštala o cijelom tom putu, o otkazivanju nije bilo ni govora. Govorila sam sebi da je za Floridu to normalno, svaki dan nakon što pogledam vijesti i tako gotovo do kraja septembra. Uragan je prošao, normalan život na Floridi tek što je zaživio, a ja sam već trebala da putujem. Sama iz Denvera za Majami, gdje sam se trebala naći sa ostalim prijateljicama. Ok, idemo!
Kako nisam baš najodgovornija osoba kada je pakovanje za put u pitanju, počela sam sa pakovanjem to jutro pred put. Bila sam ubijeđena da ako krenem da se pakujem u 8h, imam dovoljno vremena do podne, kada sam trebala da krenem na aerodrom. Ali, to baš nije najbolja odluka kada se treba spakovati sve ono što se četiri mjeseca koristilo i kupovalo. Bilo kako bilo, započela sam sa pakovanjem kada su cimerice otišle na posao. Složim stvari u vakumske vreće, izduvam vazduh usisivačem, pokušavam smjestiti u kofer – ne ide. Izvadim, presložim, ne ide, i dalje ne može sve da stane. Izvadim, odbacim neke stvari, presložim, vratim, ne ide. Zaključim, očigledno kasno, da jedan veliki kofer i putna torba nisu dovoljni da ponesem sve što želim sa sobom iz Amerike (poslušajte savjete i kupite na vrijeme dodatne kofere). Zovem prijateljicu da posudim od nje njenu torbu, ona srećom pristane, pokušavam joj ući u sobu, zaključano. Na jedna vrata, zaključano. Druga vrata, zaključano. Zovem prijateljicu, zovem gazdu i kukam. Dolazi gazda, otključava, ulazim u sobu, uzimam torbu, guram ostatak stvari u torbu, slažem, preturam, jedva zakopčavam, ali uspjevam. Sjednem konačno da odmorim, spakovana, čekajući prijatelja da me odveze na aerodrom. A onda bacam pogled na pod. Štikle! Štikle na podu, nespakovane. Ovo ujedno treba da bude i savjet djevojkama – nemojte nositi štikle! Neće vam trebati. Ni na žurkama, ni kada se najbolje sredite, ni tokom radnog, ni tokom turističkog dijela programa. Pošto su to štikle „za svaku priliku“ (iako te prilike na Work and Travel očigledno nema), one štikle koje ima svaka djevojka i koje su joj omiljene, nisam željela da ih ostavim. Ponovo otvaraj torbe, guraj, trpaj, preturaj. Konačno spakovana dočekujem prijatelja i polako krećemo na denverski aerodrom.
U MAJAMIJU
U Majami sam stigla rano ujutru, oko 6 častova, gdje po mene došao shuttle prevoz iz hostela, koji sam prethodno rezervisala. Hostel je bio smješten svega pet minuta od plaže na Majami Biču. Nakon kraćeg odmora u hostelu, odlučila sam da okolinu istražim sama, prije nego što i moje prijateljice doputuju u Majami.
Za mene je najveće oduševljenje u Majamiju predstavljala klima. Vrućina i vlaga su stalno prisutna u vazduhu. Uživala sam u toj promjeni, s obzirom da je u Estes Parku već krajem sepembra pao snijeg. Osjećaj koji sam doživjela šetajući sama šetalištem kraj dugačke pješčane plaže može se opisati samo jednom riječju – sloboda! Radne obaveze su već bile iza mene, a povratak kući u svakodnevnu rutinu je još bio daleko. Samo je postojao šum talasa, vjetar u kosi, palme, veseli prolaznici, muzika koja je dopirala iz kafića i kokteli u njihovim baštama. Kada su moje prijateljice stigle u Majami oko 5 h popodne, ja sam do tada već uveliko upoznala okolinu po Majami Biču.
Narednih pet dana smo provele uživajući u suncu, šetnjama i žurkama, kojih ima na svakom uglu Majamija. Šesti dan smo trebale da se spakujemo, odjavimo u hostelu, i polako pripremamo za put u Nju Jork. Sasvim slučajno, nazvala sam hotel u Nju Jorku u kom sam mjesec dana ranije napravila rezervaciju, da bih pitala da li imaju organizovan shuttle prevoz gostiju sa aerodroma. Međutim, s druge strane tada dobijam informaciju da rezervacije na moje ime nema. Sigurna da je u pitanju samo greška, ostala sam mirna i sačekala da provjere i jave mi nakon par minuta. Nakon par minuta, međutim, dobijam istu informaciju – da rezervacije nema, ali da mi mogu ponuditi drugu sobu, i to po cijeni tri puta većoj od one, koja je vrijedila kada sam rezervisala taj hotel. Naravno, odbila sam ih, ljuta i uvjerena da mogu naći uvijek adekvatan smještaj u tako velikom gradu poput Nju Jorka. Ali tada kreće šou program. Ostavile smo stvari na čuvanje u hostelu i otišle na plažu, a ja sam počela sa traženjem smještaja na stranicama poput Booking-a i Airbnb-a. Brzo sam zaključila da pronalazak smještaja u Nju Jorku za tri osobe i pet narednih dana, nije baš tako lagano. Zvala sam redom mnoge hostele, hotele, privatne smještaje, ali je odgovor uglavnom bio sličan – ili nemaju mjesta za sve tri ili nemaju slobodna mjesta za sve te dane, za koje je nama bio potreban smještaj. Samo je jedan hostel potvrdio da ima slobodan smještaj uvijek. Kako je bio vidno jeftiniji od ostalih, pristala sam, ne želeći da razmišljam zašto je uvijek slobodan i zašto baš tako jeftiniji. A nisam ni bila u poziciji da biram.
ISKUSTVO U NJU JORKU
Oko 22-23 h sletjele smo na aerodrom Džon F. Kenedi u Nju Jorku. Pred nama je bio nov izazov – pronaći prevoz koji može da preveze nas tri i naš prtljag (pri čemu je svaka od nas imala dva veća kofera, ručni prtljag i ruksak) do smještaja – u Nju Džersiju! Iako su mi bili čudni pogledi vozača shuttle-ova kada bih rekla da adresu na koju putujemo, trudila sam se da ne paničim i da ne smišljam u glavi scenarija, koja bi me mogla zastrašiti. Naprosto, svako od nas kada dođe u Ameriku brzo nauči da nije u poziciji koja mu dozvoljava da se plaši ili paničari. Kako smo ubrzo pronašle prevoz, naša tura kroz Nju Jork je počela! Iako je od aerodroma do našeg smještaja potrebno oko sat vremena vožnje, mi smo se vozile duže od dva, jer je naša adresa bila najudaljenija u odnosu na adrese drugih putnika u shuttle-u. U toj prvoj noći prolaska kroz Nju Jork imala sam priliku da odmah svjedočim njegovim čudima. Svjetla na sve strane, gužve u saobraćaju čak i u ponoć, veliki broj ljudi na ulicama, dinamika, sirene, povici, barovi, restorani, klubovi, avenije! Obišle smo i uzduž i poprijeko Kvins, Bruklin, a zatim i Menhetn. A onda smo ostale poslenje u vozilu, te je na red došao i Nju Džersi.
Kako je bilo poprilično kasno, oko 2h ujutru, već smo drijemale u vozilu, kada se ono zaustavilo i vozač nam rekao da smo stigle do željene adrese. Izašle smo na ulicu, vozač nam je pomogao da iznesemo kofere vani i odvezao se od nas. Mi smo još uvijek bile u polu-snu i jedva imale prestavu o onome što nas okružuje. Zbunjene i umorne, a sve više i preplašene, postajale smo svjesnije okruženja u kom smo se nalazile. Mračna, uska, prljava uličica, puna ljudi, koji su pili, duvali, svako od njih „u svom tripu“. Kao tri mlade strankinje, sa hrpom kofera i očiglednim iznenađenim izrazom na licu, nije bilo teško da se izdvojimo i privučemo pažnju. Požurile smo kao ulazu u hostel, tamo tražeći tamo neki vid sigurnosti, međutim ni tu nas nije dočekala mnogo bolja slika. Hostel je bio u najmanju ruku, čudan. Nekako siv i vidno neuredan. Ipak, radnik na recepciji je bio ljubazan, te je promijenio moju rezervaciju sa pet noći na samo tu jednu.
Kako buka na ulici nije prestajala, nego se čak i pojačavala, a ni naša soba nije odavala utisak najurednijeg mjesta za san, ta noć je prošla besano. Već ujutru smo zvale prvi hotel na Menhetnu, koji smo našle na internetu, i rezervisale smještaj. Hoteli na Menhetnu su daleko od onoga što prosječan student iz Bosne ili Srbije može sebi da priušti. Ali nakon radnog ljeta u Americi, i noći provedene u ni malo bezbjednom dijelu grada, odlučile smo da drugi put ne pravimo sličnu grešku i da izaberemo kvalitet umjesto jeftine usluge. Kada smo se odjavile iz hostela i izašle na ulicu, tamo nas je dočekala posve druga slika od one od prethodne noći. Čista ulica, te ljudi koji prolaze njome, držeći djecu za ruku. Da li je neugodnost od prethodne noći bila samo posljedica našeg umora i straha od nepoznatog ili su neka američka naselja u velikim gradovima naprosto takva – danju normalna i porodična, noću središte provoda i galame, to mi ni danas nije baš jasno. Ali nikad se ne zna. Mislim da bih trebala ponovo posjetiti Nju Jork i Nju Džersi. Čisto da provjerim.
Nakon dolaska u normalan i ugodan smještaj, mogle smo da se opustimo i prepustimo onoj lijepoj strani Velike jabuke. Narednih dana obilazile smo grad pješice, u želji da svaki kutak koji pređemo ujedno premjerimo svojim korakom. Atmosfera Tajms Skvera, prostrano šetalište kraj rijeke Hadson, gužve na Bruklinskom mostu, čuveni Vol strit, sve te slike još uvijek žive u mojoj glavi kao dokaz da ništa nije nemoguće, i da nijedno mjesto koje vidimo na televiziji ili internetu nije nedostupno i rezervisano za nekog drugog, nego baš za nas. Ali samo ako se odazovemo pozivu onog unutrašnjeg „ja“: „Dođi, usudi se, živi život kakav sanjaš i kakav zaslužuješ!“
Nakon petodnevnog boravka u Nju Jorku, došlo je vrijeme da se ide kući. Nakon kraja radnog dijela programa sam bila uzbuđena oko povratka kući. Nedostajalo mi je sve, i porodica i prijatelji, mamina kuhinja, moja soba i moja mačka. Ali nakon turističkog dijela i putovanja kroz Ameriku, nekako mi je bilo žao da je napustim. Sve sam više pronalazila toliko mjesta koja želim da posjetim, i toliko toga što želim da iskusim, osjetim, proživim. Ali povratna karta bila je tu i, prije nego što sam mogla da saberem sve utiske, našla sam se u avionu za Evropu.
I ZA KRAJ…
Usudite se! Ne dopustite da vas vodi strah „nikad se nisam odvajala/odvajao od kuće“, jer prije odlaska u Ameriku nisam ni ja. Ne dopustite da vas spriječi ni to što vaši prijatelji možda ne žele da se prijave na program sa vama – jer prijatelje ćete upoznati svuda i zavoljećete ih kao da ih znate čitav život. Nemojte ni da vas novac spriječi da se prijavite, jer je program i više nego finansijski isplativ. I to ne samo finansijski. Kada se jednom usudiš da napraviš veliki korak u životu, onda te promjena više ne plaši, nego joj trčiš u susret! Kada jednom živiš na drugom kraju svijeta, sve druge destinacije su dokučive i bliske ili samo jednako udaljene kao Amerika (ali kada si već jednom bio tako daleko – zašto ne bi ponovo, probao si, nije strašno ). Dopusti sebi da se oslobodiš strahova. I da odrasteš.
P.S.
Kada se jednom otisnete u Ameriku, zaboravite sve što ste do sada naučili! Prepustite se! Upijajte novo i pamtite ta iskustva i te lekcije dugo. Naučite da, kao Amerikanci, dijelite osmijehe ljudima u prolazu. Da budete opušteni i da svaki dan iskoristite na smijeh i nove avanture. I da putujete, što više i gdje god! Jer putovanje je najbolje učitelj![/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]
