Obići Sjedinjene Američke Države, steći radno iskustvo, susresti se sa različitim kulturama, jezicima i običajima. Uživati u svjetlima Las Vegasa, posjetiti Los Angeles, New York…Zvuči li to kao san? Ne i za dvadesetčetvorogodišnjeg Trebinjca Radivoja Samardžića koji je, zahvaljujući programu namijenjenom studentima, ‚‚Work and Travel” dobio i iskoristio šansu da bude tvorac svoje ‚‚američke priče”. Ovaj apsolvent Ekonomskog fakulteta Univerzita u Banjoj Luci, neko vrijeme je kovao plan o pripremi za, kako mnogi kažu, avanturu života. Ljeto provedeno u Americi ‚‚primoralo” ga je da testira granice svoje izdržljivosti, a iz ove izazovne priče izašao je snažniji, mudriji i spremniji za sve ono što mu život u budućnosti nosi. Otišao je vođen avanturističkim duhom, a vratio se bogatiji za jedno veliko životno iskustvo. Stekao je brojna prijateljstva koja će, kako kaže, održavati. Prepun pozitivnih utisaka i saznanja, u želji da motiviše mlade da se odvaže i krenu put daleke Amerike – sa čitaocima bloga dijeli svoje iskustvo.
– Još na samom početku studija sam, kao i većina brucoša koji dolaze iz malih sredina u veći grad da studiraju, poželio da isprobam neke nove mogućnosti. Ovaj program mi je, između ostalog, odmah privukao pažnju. Znao sam da bi, u tom trenutku, za mene to bio preveliki zalogaj, pa sam taj plan ostavio za neke godine koje slijede. Tokom studija sam od kolega slušao dosta o samom programu, a nezaboravna i prije svega pozitivna iskustva učvrstila su moju odluku. S obzirom na to da mi je fakultet prioritet, čekao sam da upišem završnu godinu studija, a zatim sam aplicirao za program. Počeo sam da prikupljam neophodne informacije i s nestrpljenjem iščekivao razvoj situacije – sa osmijehom komentariše Radivoje.
Zainteresovanim kandidatima agencije svake godine prezentuju sadržaj programa. Premda je dosta aktuelan među studentima, najtačnije informacije dobijaju se uvijek ‚‚iz prve ruke”. Kako tačno izgleda postupak prijave?
– Postupak prijave je prilično jednostavan. Odvija se u pomenutim agencijama koje najčešće prezentuju programe na samim fakultetima. Veoma bitan uslov je da student redovno polaže ispite i upisuje godine na fakultetu. To je jedan od preduslova za dobijanje vize. Prijava počinje početkom akademske godine i traje, nikada precizno, ali otprilike do februara. Takođe, važno je napomenuti da je bitno prijaviti se što ranije. Na taj način možemo aplicirati za bolje poslove i pozicije.
Idući korak je, u većini slučajeva, intervju sa poslodavcem. Postoji li nešto na šta, prema tvom mišljenju, budući kandidati naročito trebaju obratiti pažnju?
– Intervju sa poslodavcem nije uvijek obavezna stavka, mada neki poslodavci insistiraju na tome. Ja nisam imao takvo iskustvo, ali iz priča nekih studenata koji jesu važno je da budeš opušten i predstaviš sebe u najboljem svjetlu. Priprema koju agencija nudi je izuzetno značajna. Bitno je napomenuti da je u Americi, posebno tokom ljetne sezone, tražnja za studentima sa ovakvih programa stvarno velika i proces intervjuisanja se često zaobilazi. Svaki student više im znači.
Viza je uzrok stresa budući da, u brojnim situacijama, mladi nailaze na odbijanje iste. Kako je, u tvom slučaju, prošlo viziranje?
– Ja sam za program konkurisao 2020. godine, ali zbog pandemije program za prošlu godinu je otkazan. Ja sam bio riješen da idem i prijavio se opet. O viziranju se malo toga znalo, čak i par mjeseci prije mog odlaska, sve je bilo na čekanju. Odobrenih termina nije bilo, agencija je od nas tražila da budemo strpljivi, a mi smo to sve manje bili. U aprilu su termini konačno odobreni. Mjesec dana prije viziranja krenuo sam sa pripremom. U agenciji dobijemo opisan uobičajan protokol viziranja. Pitanja uglavnom čine predstavljanje, informacije o našem fakultetu, ambicijama, planovima po povratku, ciljevima vezanim za boravak i posao u Americi. Razgovor traje kratko, svega par minuta, poslije čega vam saopšte da li je vaša viza odobrena. Najbitnije je da oni zapravo utvrde da mi sebe vidimo u našoj zemlji, da smo zainteresovani za fakultet koji studiramo, da nismo zainteresovani za ostanak u Americi, već da to zapravo i doživljavamo kao jedno novo iskustvo kroz koje upoznajemo drugu zemlju, njene ljude, kulturu i sve ostalo što nam program nudi, a zapravo je i suština programa. Osjećaj nakon što sam saznao da je viza odobrena je sjajan – ističe Radivoje.
Nakon vize, pretpostavljam da kreće onaj uzbudljivi dio. Priprema, pakovanje i želja da što prije krene tvoja avantura. Kako je protekao put do tvoje finalne destinacije?
– Naravno, nemaš čak ni vremena za veliku euforiju jer je polazak jako blizu. Nekih dvadesetak dana do puta, u mom slučaju vrijeme da se vratim kući, pozdravim sa porodicom, prijateljima i pripremim za put koliko god je to moguće. Euforija je stvarno velika, u pitanju je prvi let avionom, odlazak u nešto potpuno nepoznato na ne tako kratak period. Početkom juna imao sam direktan let iz Beograda za New York i moja avantura je krenula. Let je trajao deset časova, zatim dodatno čekanje na aerodromu dok se obave sve silne formalnosti oko ulaska u zemlju, potom dodatnih šest časova autobusom do mjesta koje se nalazi na sjeveru države NY, a zove se Lake Placid. Putovanje je bilo naporno na prvi pogled, ali od sve silne euforije, to se skoro i ne osjeti.
Možeš li, za čitaoce bloga, reći nešto više o samom mjestu u kojem si stacioniran. Da li je grad ispunio tvoja očekivanja i želje?
– Lake Placid je malo turističko mjesto, dvostruki domaćin zimskih olimpijskih igara 1932. i 1980. godine, što dovoljno govori o potencijalima ovog mjesta za zimski turizam. Ljetna sezona je čak i bolja, a ogroman broj turista posjećuje ovo mjesto. Okruženo je velikim brojem jezera, planina, šuma i prelijepom prirodom. Nalazi se na šest sati od New Yorka, odakle i dolazi najveći broj turista. Za njih ovo mjesto predstavlja bijeg od ubrzanog, bučnog i često stresnog način života. Takođe, Lake Placid pripada velikom nacionalnom parku Adirondack. Mjesto kao mjesto je vrlo popularno i za studente. Može se slobodno reći da je ovo idealno mjesto za jednog ljubitelja prirode, za kakvog se i sam smatram.
Koje poslove si obavljao i čime se najčešće tu bave mladi iz Srbije i regiona kojima ovaj program nudi priliku da osjete čari života u USA?
– Kada se prijaviš za program, u zavisnosti da li to uradiš ranije ili kasnije, imaš mogućnost da biraš između više ili nešto manje pozicija. One bolje pozicije izabrane su od studenata koji su već bili na programu i znaju uobičajnu proceduru ili od strane onih koji su samo dobro informisani i znaju da treba da se prijave na vrijeme. To su mahom pozicije u ugostiteljstvu, restoranima, kuhinjama. Takođe poslovi u hotelima, od recepcije pa sve do čišćenja i sređivanja soba, poslova u vešeraju i mnogih drugih. Postoji mnogo studenata koji na program idu dvije ili više godina za redom. Na taj način grade svoju poziciju u tom hotelu i restoranu i iz godine u godinu dobijaju bolje pozicije. Moj izbor za ovu godinu je bila kuhinja jednog manjeg restorana. Tu sam došao na preporuku prijatelja i nisam se pokajao. To je vaš primarni posao, poslodavac je dužan da vam obezbijedi smještaj, ugovorenu satnicu i minimalan broj radnih sati u toku jedne sedmice. Sve je navedeno u ugovoru. Pored primarnog posla koji nam oduzima nekih četrdeset časova sedmično, imamo mogućnost da radimo i druge poslove koje sami tražimo. Moj izbor za drugi posao je bio rad na plaži jednog velikog hotela.
Da li si pronalazio vrijeme za obilazak grada ili si se bazirao isključivo na rad?
– Program traje pet mjeseci, a sastoji se od četiri radna mjeseca i jedan dopunski mjesec na kraju programa za putovanja. Mislim da je jako bitno da svaki student na početku razmisli o svojim ciljevima vezanim za program i na osnovu njih ima i okvirni plan kako želi da izgleda njegov boravak u Americi. Svako piše svoju priču i ne treba da se ograničava iskustvom kolege, prijatelja ili poznanika koji je već bio na programu. Bio tvoj izbor odlazak da zaradiš i povratak kući prvim avionom poslije završetka programa, možda druga krajnost u kojoj radiš koliko ti misliš da je dovoljno, putuješ što duže na sva mjesta koja si oduvijek želio i vratiš se kući sa nezaboravnim pričama. Moj plan od početka je bio da maksimalno iskoristim radni dio programa, a zatim da putujem i odmorim se. Trudio sam se da nađem balans između posla i odmora, ali i dalje sam radio puno, ispitivao svoje granice i mogu reći poprilično iznenadio sebe po tom pitanju. Mnogima je nezamislivo kada se studenti vrate sa pričama kako su radili 80, 90, pa čak i više sati sedmično, ali je stvarno tako. Sve to može ako imaš jaku želju, motiv i dobro se organizuješ, a okružen vršnjacima sa tvojih prostora koji isto to rade, sve postaje dosta lakše. Jedni druge podržavaju i pomažu. Poslije svakog napornog dana i dalje imaš snage da popiješ pivo sa cimerima i prepričaš dan.
Čemu je tebe konkretno naučio boravak u USA i ima li istine u teoriji da ovaj program „očeliči“ i oplemeni mlade brojnim lekcijama?
– Sigurno da ima. Mislim da je vrlo bitno da mladi ljudi iskoriste prilike kao sto je ova, izađu iz zone komfora, putuju, vide nešto novo, upoznaju nove ljude iz različitih kultura, a na kraju krajeva upoznaju i sebe. Jako je lijep osjećaj kad nešto uspiješ, doživiš i zaradiš svojim trudom. Značajno je doživjeti kako tvoj rad moze da se cijeni bez obzira odakle dolaziš, koje si boje, vjere ili bilo koje druge podjele. Otvaraju ti se nove prilike i prestaneš da ograničavaš sebe na razne načine kao prije. Shvatiš da ako si bio spreman da pređeš pola svijeta i uradiš nešto korisno, doziviš prelijepo iskustvo i tako sebi stvoriš mnoge druge prilike, otvoriš još neka vrata, šta onda može biti ograničenje i izgovor? Ovo je samo moj način da pokažem mladim ljudima kako ne treba da se ustručavaju i pronalaze razne izgovore, kao što sam i sam nekada radio.
Ljepša strana ove avanture svakako su obilasci nekih od najpopularnijih svjetskih destinacija. Odakle nosiš najljepše uspomene?
– Još dok sam radio, dva dana sam izdvojio za posjetu Nijagarinim vodopadima, a sredinom oktobra sam krenuo u obilazak zapadne obale. Mnogi često misle da su putovanja takođe u organizaciji agencije preko koje smo otišli na program, ali to nije slučaj. Putovanja organizuješ sam, kupuješ karte, biraš destinacije, rezervišeš smještaj ili se prijaviš na neku od tura raznih turističkih agencija iz Amerike. Kada je u pitanju zapadna obala naš izbor je bio Los Angeles, Las Vegas i Nacionalni park Grand Canyon. Nakon ovih destinacija, sedam dana programa iskoristili smo za obilazak New Yorka. Jedina neostvarena želja za ovaj put ostao je San Francisko, ali u nedostatku vremena nije do toga došlo. Utisci su stvarno super, sva mjesta na kojima sam bio su me oduševila na svoj način. Izdvojio bih možda jedino Los Angeles koji mi se dopao za nijansu više od ostalih gradova. Plaže, palme, takav grad i klima, nikoga ne mogu da ostave ravnodušnim. Bitno je na vrijeme odlučiti koje destinacije želite posjetiti, ranije rezervisati karte i samim tim uštedjeli novac.
Imaš li još neki neostvaren san i vidiš li sebe u budućnosti, nakon završetka studija, kako karijeru gradiš u inostranstvu?
– Za ovaj moj studentski dio života, ovo je vjerovatno bila jedina preostala neostvarena želja. Trenutno je moj primarni cilj da završim fakultet. Plan je da uskoro diplomiram, a nakon toga, vidjećemo. Možda me čeka i povratak u Ameriku u vidu programa stručnog usavršavanja.
Svi tekstovi na sajtu Olovka piše srcem su autorski tekstovi imenovane autorke i zaštićeni su autorskim pravima. Objavljene tekstove zabranjeno je reprodukovati, distribuirati, koristiti na drugim portalima, štampati, odnosno na bilo koji drugi način koristiti bez dozvole.
